Naše BILJe

Lavanda
Lavande su rod biljaka iz porodice Lamiaceae. Rasprostranjene su diljem Mediterana, pa sve do Afrike i jugoistočnih predjela Indije.
Rod lavandi uključuje jednogodišnje i višegodišnje vrste, travolike vrste i grmove. Kako se radi o vrlo široko rasprostranjenoj kulturi, koja se diljem svijeta uzgaja mahom u dekorativne svrhe, ali i za komercijalnu upotrebu, lavandu nerijetko srećemo kako samoniklo raste u prirodi.
Lavanda je omanji do 40 cm visoki grm, srodan ružmarinu, sličnog mirisa. Od biljke se za uporabu sakupljaju samo cvijetovi ili cijela biljka dok je u cvatu, a bere se neposredno prije no što se cvijet otvori. U mješavinama djeluje bolje nego sama.
Lavanda se koristi više od 2000 godina. Pretpostavlja se da riječ lavanda dolazi od rimske riječi lavare, što znači prati.
Stari su se Rimnljani kupali u mirisnim kupkama u koje su dodavali lavandino ulje. Koristili su i sušenu lavandu kod crkvenih obreda i kod poroda. Grci su isto koristili lavandu, ali više u medicinske svrhe. Poznati je grčki liječnik i botaničar Dioscorides koristio njezine ljekovite sposobnosti u ublažavanju smetnji pri disanju i kao prirodni laksativ. Mnogi su svećenici u samostanima uzgajali razne ljekovite biljke, a među njima posebno je mjesto imala lavanda.
Lavanda je za vrijeme londonske kuge u 18. stoljeću korištena kao zaštita od infekcije na taj način da su je ljudi stavljali ispod nosa i tako disali. Lavanda je također bila korisna za vrijeme prvog i drugog svijetskog rata, gdje se je koristila kao sredstvo protiv boli i kod previjanja rana kao zaštita od infekcija.
Lavanda se uzgaja zbog eteričnog ulja koje ima veću vrijednost što je veći postotak estera (linalil-acetat i linalol). Ostali sastojci ulja su borniol, kamfor, geraniol, citronelal, a kako bi se u cvjetovima zadržala najveća količina aktivnih tvari, najbolje ju je brati u ranim jutarnjim satima i to u razdoblju kada je tek polovica njenih cvjetova otvorena.
Dobro podnosi visoke i niske temperature zbog čega je, nasreću, sve češće možemo vidjeti u kontinentalnim krajevima. A kada u ljeto procvjeta i pozove kukce i pčele, ona nam oblikom, bojom i nadasve opojnim mirisom, potvrđuje slavu još od vremena kada su je, zbog kupki i mirisnih ceremonija opuštanja i uljepšavanja.
Uzgoj lavande na našim poljima i prerada u našim pogonima.

Kamilica
Kamilica je jednogodišnja biljka, visine 15-60 cm. Korijen je tanak, vretenast i razgranat. Listovi su naizmjenični, 2-3 puta perasto razdijeljeni, s uskim, linearnim režnjevima. Cvjetna glavica je u središtu žute boje okrunjena bijelim laticama.
Sastavljena je od dvospolnih žutih cjevastih cvjetića u sredini i bijelih jezičastih cvijetića na rubu, pa sve zajedno zapravo čini cvat. Biljka cvate tijekom ljeta, a sabiru se samo cvijetne glavice bez peteljke, i to od svibnja do kolovoza. Najbolje ih je sušiti u sušari, ali dobro je i na platnenoj podlozi na sjenovitom i toplom mjestu. Kamilica je svima dobro poznata ljekovita biljka koja pripada porodici glavočika (Asteraceae).
Vrlo je rasprostranjena i ima je u gotovo cijeloj Europi i Aziji. Raste na livadama, među usjevima te duž puteva na mjestima izloženima suncu. Od njezinih se cvjetova najčešće priprema čaj koji ne služi samo u terapijske svrhe nego predstavlja svakodnevni užitak.
Ono što je čini ljekovitom njezino je eterično ulje, poznato već od 16. stoljeća, te tvari poput bisabola, derivata kumarina, flavonskih glikozida i kolina. Beru se žuti zreli cvjetovi kamilice iz kojih se destilacijom vodenom parom dobiva eterično ulje plave boje, za koju je zaslužan kamazulen, glavni sastojak. Cvjetne glavice (Matricariae flos) sabiru se za vruća i suha dana u podne, odnosno kada je sunce najviše jer je tada količina eteričnih sastojaka najveća, i suše na temperaturi 35°C. Droga ima karakterističan, vrlo ugodan miris. |
Uzgoj kamilice na našim poljima i prerada u našim pogonima.